Nedjelja navečer, nas troje planiramo gledati seriju Znam kako dišeš. Površno znamo tematiku i muž insistira da sin gleda s nama. Nadamo se kvalitetu koji imamo pravo očekivati od Jasmile Žbanić i ekipe s kojom ekranizuje općeprisutnu traumu.
Sina svrstavam u populaciju koja teško može odgledati cijeli film jer je istrenirana na videouratke do jedne minute. Dužina koncentracije im je baždarena na TikToku i inim brzosmjenjujućim aplikacijama.
Maestralna glavna glumica Jasna Đuričić gestikulacijom, interakcijom i bojom glasa je, jednostavnim pozdravom kolegi u hodniku tužilaštva, potvrdila stamenost kvaliteta. Prvom replikom me zadržala da gledam do kraja.
Gledali smo horor! Savremeni horor! Horor bez sluzavih čudovišta, bez dijelova tijela koji zapljuskuju kameru, bez zvučnih efekata koji izvlače fobije iz gledalaca. Horor o našoj svakodnevici! Horor zbog osjećaja straha, strepnje, neizvjesnosti, istine.
U kadrovima sam vidjela rahmetli Alisinu porodicu. Mnogo je detalja koji upućuju na ekranizaciju velike tragedije koja je zadesila rahmetli Mahira Rakovca, Alisu Mahmutović i Dubravka Lovrenovića.
Na kraju epizode, moj sin šapuće da neće moći spavati, da mu je to sve strašno. Kaže da će proučiti sve što zna pa valjda zaspi. I meni su najstrašniji horori u kojima su glavni likovi djeca.
S Alisom sam studirala, a poslije se povremeno i edukovala i družila. Ona je bila stvarna osoba, i njeno dijete, i njen muž.
I svi su ubijeni!
Ubijeni su zlostavljanjem, tugom, očajem, bespomoćnošću, beznađem, nepravdom!
Ispričat ću mu šta se desilo Alisi i njenoj porodici.
Da se nezaboravom spriječi ponavljanje!
Muž i ja često uočavamo različite detalje, drugačije interpretiramo i imamo suprotne zaključke. Svjesni smo da postoji više “istina” u slojevitim djelima i uživamo razumijevati i iz druge perspektive. Ovaj put smo bili iznenađeni potpuno istim impresijama.
Usaglasili smo stav o hamletovskom vrhuncu, raspletu i amanetu. Razmišljali smo o predstavi, žrtvama i upozorenju da se ne zaboravi tragedija na danskom dvoru.
“Hamlet: O Horacije, ja ti umirem,
Već jaki otrov duh mi svladava –
Ne mogu dočut glas iz Engleske,
Al proričem, da izbor će vam pasti
Na Fortinbrasa. Ja mu dajem glas
Na samrti – a ti mu reci to,
Razloži mu i velike i male
Sve zgode one, što potakoše –
A drugo sve nek šutnja prekrije.”
Kao da je od konsituacije i konteksta isklesan spomenik koji će pritiskati savjest direktnih i indirektnih učesnika.
Da li će biti reakcije? Nisam sigurna, današnje savjesti su hibridno imune na suočavanja.
Ako i reaguju, da li ćemo saznati za to? Skoro sam sigurna da nećemo.
Potenciramo da djeca moraju reagovati čim primjete nasilje, čim primjete da se oni ili drugi oko njih osjećaju ugroženi. Gradimo povjerenje i nudimo zaštitu. Ne želimo da se bilo ko osjeća loše. Svi želimo spriječiti tragedije.
Međutim, istinska prevencija nasilja je naučiti djecu da ne budu nasilni. Čini mi se da je puno više zlostavljača nego zlostavljanih. Zlostavljani su pojedinci, a zlostavljači se kreću u manjim ili većim krdima. Obično su unutar tih grupa zlostavljani od ostalih članova ili ih je ujedinilo ono što su prije proživjeli.
Da li su djeca svjesna šta sve spada u nasilje?
Možda, ono što nose iz kuće, podrazumijevaju da i drugi mogu ponijeti i podnijeti. Opravdavaju se da je šala, da to nije ništa, i nisu svjesni koliko može boljeti. Niko im nije rekao da je to što rade uznemiravanje, maltretiranje, zlostavljanje.
Ne znaju da i kratki negativni komentari o tuđem izgledu, odjeći, težini, koji govore o njima da nisu dobro vaspitani i da oni sami imaju puno veće probleme koje ne znaju kako riješiti, nekoga mogu duboko povrijediti.
Skratimo put spoznaje tako što ćemo dijete učiti da ne radi drugom ono što ne želi i sam doživjeti. Jednostavno – nemoj da se drugi osjećaju onako kako ti ne bi volio da se osjećaš, nemoj drugima raditi ono što ne želiš da tebi rade. Učimo djecu empatiji!
Niko se ne rađa zao. Zao se postaje.
Da li je serija Znam kako dišeš kreirana kao ekranizacija cijele tragedije ili ćemo gledati varijantu “šta bi bilo – da je bilo”, što je vjerovatnije jer smo saznali imena osumnjičenih, vidjet ćemo u epizodama koje slijede.
S nedjelje na ponedjeljak dvanaestogodišnjak je sanjao kako mu vršnjak puca u rođake u školskom hodniku.
