Ako ostavite klupe poredane u krug, kolega koji dođe sutradan kaže da nisu vraćene na mjesto. Ako formirate skupine po npr. četiri stola, da grupama bude lakše raditi ili jednostavno da razbijete monotoniju, spremačice se žale što moraju poslije vas razmještati i zamole vas da idući put zadužite učenike da vrate stolove na mjesto. Mjesto stolovima je u tri reda sa istim brojem stolova i stolica, kao tri bataljona. Do zida, u sredini i do prozora. To je početna tačka u koju sve mora biti vraćeno! Profesorov sto može biti bilo gdje, samo ne kraj vrata. Tu se nalazi korpa za otpatke.
U jednom ovakvom mikrokosmosu sa tri bataljona zbio se endemski doživljaj. Moj sto se nalazio na početku reda do prozora. Na zelenoj površini odložila sam teget dnevnik, profesorski alat i svoju „ženeću“ torbu. Tik uz mene, desno, bio je pogled na istočni dio grada, a spram lijevog ramena, nekoliko metara dalje – vrata.
Čas je počeo uobičajeno, ko zna o čemu, ali svi znamo zašto. Sjećam se da sam govorila, pomalo mahala rukama kao da vučem konce fokusa na sebe.
Lahko je učeničku pažnju probuditi, dovoljno je da ustanete, teško je zadržati njihovu koncentraciju. Nekad je jednostavno, ako je nastavna jedinica u skladu s njihovim interesovanjima, ali ima gradiva koje ne interesuju više ni mene, a kamoli njih. Puna prostorija različitih doživljaja istog.
U prvoj klupi, iza moje torbe, sjedi junak ove priče. Inače je aktivan, ali mu oprašatam i što je, istina rijetko, nezainteresovan. Tog dana je bio šutljiv. Luksuz razmišljati o tome šta ga distancira, nisam mogla sebi priuštiti. Plan i program se mora realizovati, nastavni proces ne smije trpjeti!
Međutim, profesionalna deformacija mi nije dala da ga eliminišem iz vidokruga. Lagano sam koreografiju stezanja konopaca pažnje premjestila pred bijelu tablu. Pomakla sam se do vrata i ispred prvog učeničkog stola nastavila govoriti.
O čemu sam taj čas pričala, šta sam to objašnjavala i zašto sam htjela da me pažljivo slušaju – ne sjećam se. Koliko god se trudila sve ih uvući u priču, toliko je junak priče bio dalje i dalje.
Gledao je u površinu stola i desnim kažiprstom dijagonalno prelazio preko korica sveske kao da nešto briše. Nije bio u učionici. Osjetila sam da se nalazi pod staklenom kupolom , zvukovi nisu dopirali do njega.
Pratila sam ga perifernim vidom. Nisam ga željela odati, niti uznemiriti. Znala sam da je na nekom mjestu koje je važnije od ovog trenutka. Moje predavanje je dobilo novu misiju, odvratiti pažnju svih od njega i dati mu priliku da mi se oda.
Gdje li je? Šta li se s njim događa?
Znam da sam pričala, malo se pomjerala, vjerovatno puno mahala dlanovima i držala ga na oku. Bolje reći u krajnjem kutu desnog oka. Nasumično je pogledavao kroz moju torbu koja mu je bila u nivou očiju. Pogled mu je krenuo i prema susjednoj zgradi, ali se brzo vratio. Vjeđe je usmjeravao na torbu pa na nadlanicu, kroz prozor pa na svesku. Usporavao je crtanje imaginarne šare na korici. Primjetih kako spušta ruke pod sto i nešto traži.
Možda mu treba olovka? Nešto prebire pod klupom. Da nije gladan? Žedan? Možda bi se krišom napio ili nešto pojeo? Materinske brige me opsjedaju zbog mršave pametne glave zadeverane mislima. Ramena mu se počeše pomjerati, laktovi podizati.
Na sto je izvadio knjigu. Knjiga je bila u najlonu. Nekoliko trenutaka je gledao u nju a onda, bezbjedan pod svojom staklenom zaštitom, tiho strgnuo omot, gurnuo ga pod klupu i jagodicama pomilovao mehki uvez. Cijelim dlanom provjeri da nema prašine, osjeti hlad glatkoće i objema rukama je podiže kao da prinosi žrtvu. Bio je negdje daleko, samo knjiga i on.
U sljedećem trenutku se desilo ono zbog čega sam sigurna da će mu Bog isto vratiti.
Dok je držao knjigu dlanovima priljubljenim o korice, desnim palcem povuče s lijeva na desno kao da provjerava da li se stranice razdvajaju. Prebroja im rubove otiskom palca i … primaknu lice da osjeti miris knjige! Vjetar listova zatvori mu oči i privuče nos u hladovinu ištampanih stranica. Ono što je knjiga izdahnula, on je udahnuo. Intimni susret čitaoca i knjige. Trenutak samo njihov, njuškanje i dodirivanje. Kunem se kao da sam vidjela čestice mirisa kako putuju do njegovog uma. Kako li mu je zamirisala?!
Toliku posvećenost nisam uočila ni u jednoj kritici, eseju, osvrtu. Lagano sam mu prišla trudeći se da ne narušim njegovu meditaciju. Spustio je na sto – „Derviš i smrt“ Meše Selimovića. U trenutku se i najeo i napio.
Često kada objašnjavam kakav parfem volim znam reći da ne preferiram ni voćne ni cvjetne note, nego volim da je osnova miris papira, pa ko razumije – razumije. On zna o čemu pričam.
Kada je završio fakultet poželjela sam mu ulogu Jusufa, ali se svim srcem nadam da će, čim dovoljno omatori, glumiti Nurudina. Neka reda klupe kako želi i doživi isto od svoje djece.
