(Za bolje razumijevanje čitati naglas.)
– Kako se piše esej?
– Što?
– Ova moja dobila za zadaću…
– Tema?
– Ma nemam pojma, samo mi poslala poruku da treba napisati esej i pita kako će.
– Aha… ma nije komplikovano. Eseji se uglavnom i rade u višim razredima. To je tekst u kojem treba iznijeti svoj stav o zadatoj temi. Znači, mora biti subjektivna, svoje mišljenje iznosi pa i ako je pogrešno, njeno je. Samo taj svoj stav treba dobro odbraniti.
– Ne kontam…
– Dobila je vjerovatno temu, nije važno da li je iz svakodnevnice ili iz npr. književnosti, i sad treba napisati svoje mišljenje o tome. Bitno je da se rad mora sastojati od tri dijela – uvoda, razrade i zaključka… slušaš li me??
– Pažljivo.
– U uvodu može npr. objasniti neku riječ iz naslova, ako je manje poznata ili nepoznata, ili dati osnovne podatke o djelu o kojem će pisati, ili …. ne znam…. jednostavno, izložiti općenito svoj stav o tome što je zadato u naslovu, možda malo izazvati znatiželju da onaj ko čita poželi čuti njene argumente, dokaze.
Kad je esej vezan za književno djelo, najbolje i najlakše je napisati temu djela i nešto zanimljivo o piscu, iz kojeg je perioda, odnosno nešto po čemu je to djelo poznato.
Ako je tema iz svakodnevnice, u nekoliko rečenica treba objasniti šta je to. Ako je npr. poanta teme ljubav, trebala bi napisati nešto uopćeno o ljubavi, ali što je opet u skladu s njenim stavom koji će u razradi dokazati.
U oba slučaja treba i nagovijestiti kakav će stav zauzeti. Ne mora biti duže od tri-četiri kraće rečenice. Kontaš?
– Kontam, kontam….
– Eh, a u najvećem dijelu, razradi, treba objasniti svoj stav – zašto joj se nešto sviđa ili ne, zašto nešto podržava ili ne, uglavnom svoje mišljenje mora argumentovati.
– Šta može koristiti kao argumente?
– Sve! Argumenti mogu biti vlastito iskustvo, nešto što je čula od starijih ili vidjela na televiziji ili su doživjeli njeni vršnjaci, ali ih ne smije prepričavati nadugo i naširoko, samo ih navede kao primjer, a objašnjava koliko hoće, s tim da ne smije ponavljati misli. Može uzeti primjer iz nekog književnog djela, to su najbolji argumenti jer tako pokazuje i da je pročitala. Ako postoji mogućnost da se pozove na citat ali da ga napiše u skladu sa svim pravilima …. mora staviti između navodnika, navesti iz kojeg je djela, ko je autor …
– Znam to…
– Ako nema mogućnost citirati, jer npr. piše u školi i nema knjigu pri ruci, onda neka parafrazira, prepriča, ali vrlo kratko kao da hoće samo da podsjeti čitaoca o čemu se radi. Parafraziranje treba biti jedna ili dvije rečenice, nema potrebe da bude duže jer piše profesoru koji je pročitao to djelo…znači samo se pozove na neki dio iz knjige i onda napiše svoje mišljenje.
– Kako?
– Ne znam koja je tema … hm … eto, ako je tema vezana za ljubav, spomene npr. da u romanu „Jadi mladog Werthera“ glavni lik završava suicidom zbog opsesivne ljubavi prema Loti … i onda kaže svoje mišljenje o tome. Ili … ne znam … „Legenda o Ali-paši“ – kako je divno kad glavni lik tako staloženo i lijepo zna voljeti i da ga ljubav ustvari podstiče da trudom, radom, zalaganjem postaje sve bolji i sve bliži ostvarenju svojih ljubavnih snova, da čisto i iskreno srce bude nagrađeno …. itd. , itd.
– Ok, ok…
– U suštini nekim primjerima treba da dokaže svoj stav … kažem ti tih primjera treba biti makar četiri … nešto iz života, što sam ti već rekla, nešto iz književnosti, može i iz nekog filma, zašto da ne?! …. poslovica, stihovi iz neke pjesme, može i nekog popularnog, kvalitetnog pjevača …. uglavnom najbolje je kad je iz njene sfere interesovanja. I nek piše što strastvenije, žustro, neka slobodno pokaže emocije.
– A kraj?
– Kraj je zaključak, tu će sumirati sve argumente i, ponovo kratko, u par rečenica apsolvirati sve što je rečeno u razradi i ubijediti čitaoca da je ona upravu.
– Hej ženo draga…
– Treba odvojiti uvod, razradu i zaključak da bude pregledno … u razradi neka formira posebne pasuse za argumente, znači jedan obrazloži i sljedeći počinje u novom redu, ali ga nekim veznikom ili natuknicom poveže sa prethodnim ili s uvodom… i naravno nek pazi na pravopisna i gramatička pravila.
– Aha …. hajde, valjda će znati.
– Hoće, samo se mora usuditi. Treba prvo napraviti plan o čemu će pisati, koje će argumente koristiti i neka obradi u razradi jedan po jedan. Važno je da napravi plan da ne bi ponavljala misli. Kad jedan argument iskoristi, više se ne može vraćati na njega… razumiješ?
– Razumijem, razumijem… uff …
– Može kod kuće jer će imati dovoljno vremena pa može pisati i brisati….ili ako radi na računaru, onda se može vraćati koliko želi i naknadno ubacivati, ali kad bude pisala pismenu u školi neće se moći vraćati, zato je potreban dobar plan pisanja.
– Jasno mi je…
– Vjeruj mi da nije komplikovano. Razmisli o čemu će pisati, napravi plan i onda po spisku. Kako god da bude prvi put nije važno, drugi put će biti bolje. Nek stavi olovku na papir i usudi se, opusti i piše. Pa šta i ako ne bude odlično?! Biće iz narednog pokušaja. Nekada se na času više nauči iz radova koji nisu dobro napisani. Tada učenici tačno znaju šta ne trebaju pisati. Oni koji ne pokušaju neće naučiti, niti se od njih šta može naučiti.
– Upravu si.
– Ako hoćeš, pošalji mi da pročitam kad napiše.
– Oj Bože, u grob će me otjerati svojim zadaćama….
– Ne sikiraj se, u suštini najlakše je napisati esej jer piše svoje mišljenje, a uspješno je onoliko koliko dobro poznaje materiju. Ne može ga napisati o nečemu o čemu nema pojma. Ne možeš ga napisati o djelu koje nije pročitala, o kvantnoj fizici jer nema pojma, o ovcama u Kambodži, ili ne znam ni ja… a teme koje profesori daju uglavnom su inspirisane književnim djelom koje su radili, a ako u eseju napravi komparaciju sa još nekim, biće odlično. Nek se sjeti šta su radili prošle ili ove godine i iskoristi to.
– Ma ja, ja, kontam, moraš poznavati materiju o kojoj pišeš.
– Naravno!
– Haj hvala, pa vidjet ćemo kako ćemo.
– Odlično ćete, vidjet ćeš.
