Zehri.
“Ne zna.”, reče prvi.
“Ne zna.”, potvrdi drugi.
“Uredu je, kolegice, dajte indeks.”, potvrdi isti onaj drugi.
Učionica okrenuta ka istoku, puna svjetlosti i njih dvojica naspram mene. U pozadini zelena tabla s dimom krede prohujalih predavanja. Ispred njih jedna katedra mala za obojicu. Korpulentni, pedantni i kompetentni, ali neiskreno zainteresovani za ovo što trenutno odrađuju. Voljeli bi i oni da su gdje im i misli, ili da ih barem ne moraju svako malo vraćati u učionicu. Rado bi izmjenili informacije, ali im mi, studenti, smetamo jer čekamo prelazak na naredni “level”.
Potopiše me, ali me istog trenutka i vratiše na površinu zahtjevom da im dam indeks. Kao da nisam stigla udahnuti, a morala sam zaroniti. Pod vodom, u stotinkama, znam da ću morati izroniti po udah, ali se u isto vrijeme i pitam zašto sam se nespremna našla s druge strane nivoa pa ih gledam kao iz akvariuma. Sekunde kao pauza na displeju, kao da mogu ostati koliko želim, kao da imam vremena na miru razmisliti o svemu. Potopiše me ljudi, i ne pitaju da li boli.
“Ne zna.” – reče mlađi, veći, neiskusniji. I potkrade mu se smiješak. Pod vodom primjetih i bi mi čudno, ali nisam imala vremena donijeti sud.
“Ne zna.” – potvrdi stariji, zgodniji i educiraniji. Sretan, ali ne zlonamjerno, nego blago veselo.
Obojici kao da je drago što ne znam.
Zašto mi onda traže indeks?! O bilo kakvom vidu protekcije nije moglo biti ni govora. Profesore ne znam lično, ne znam nikog ko je mogao bez mog znanja urgirati za mene, niti bih to halalila. Pa što su me onda pustili da prođem?!
Šta me briga, ocjena upisana, ispit položen. A što li me pustiše kad obojica smatraju da ne znam odgovor na pitanje, mada sam ja ispričala što sam naučila?! Brat bratu i nije mi najjasnije, ali sam ispričala kako je u literaturi.
…
“Hajde, kolegice, koju pjesmu znate?”
“Mislite – koju pjesmu znam napamet?”
“Da.”
“Pa znam mnogo pjesama, ima li neki kriterij po kojem bih trebala izabrati?”
“Bilo koja…”
“Može li Matoševa ‘Utjeha kose’?”, bubnuh.
“Zašto baš ta pjesma, draga kolegice?” izbeči oči, podiže glas. Poče trljati šake, a suhoća kože razlijegala se učionicom.
“Nisam potrefila. E jesi morala baš tu?! Što nisi neku sevdalinku?! Joj što voliš sebi komplikovati život, pobogu dragi?! Sad ćeš pasti, pa ko zna kad će biti sljedeći rok.” misli su se mrijestile kao da ne postoji kraj.
Profesorova boja glasa se promjenila. Pokušala sam mu uhvatiti pogled i pročitati emociju. Mimikrija, u prahu krede iza njega, sive kose, sivih očiju i zvuka suhih ruku, koje kao da se dogovaraju kako će jezik i nepce povezati slasnim zalogajem, pokušavala me distancirati iz prostora. Gledao je pored mene, pored sebe – u prašnjav parket, duž plakara pa u neokrečen plafon.
“Imala sam samo jednu šansu i nisam je iskoristila kako treba. Ma nemam pojma šta hoće. Kakve veze pjesma ima sa ovim ispitom?! Trebala sam navesti neku sevdalinku, njih je najlakše povezati sa poviješću jezika. Sevdalinku sam trebala! Uf! Zašto me ovo pita?!”, nesvjesna koliko misli može stati u par profesorovih pokreta.
“Pala mi je na pamet vjerovatno sistemom asocijacije. Prošli ispit sam polagala u istoj ovoj učionici, na istoj ovoj stolici, a jedno od pitanja je bila Matoševa poezija pa sam kao primjer navela njegovu Utjehu kose… ne znam… izgovorila sam naslov prve pjesme koje sam se sjetila…”, objašnjavala sam i izvinjavala se.
Bespotrebno i jedno i drugo. Pitanje je bilo uzdah oduševljenja koji ja zbog buke svojih misli nisam čula.
“Znate li Vi da je to najbolja pjesma koja je ikada napisana?!”, a meni je odzvanjalo “Nisi pala, nisi pala!!! Još ima šanse, sad se čupaj kako znaš. Šta li hoće ovim pitanjem? Šta ću sad s pjesmom, mati moja draga?!!”, povukoh ramena nazad, digoh bradu, da makar odglumim malo samopuzdanja, ako ikako budem mogla.
Referenca da je bio lektor i predavač na Moskovskom državnom univerzitetu me je u isto vrijeme i ledila i kuražila. Očito je tražio širu sliku, čijeg postojanja ja nisam bila svjesna. I našao je.
U magli prošlosti je ostao taj ispit. Ostao je u vatenom oblaku izlizane memorije. Ne sjećam se o čemu smo dalje razgovarali, evidentirano je da sam ispit položila.
Dugo se nisam vraćala na ove trenutke za koje student vole reći da su ih vile pronijele. Narednih godina ću živjeti u blaženstvu neznanja…
…
Da mogu okrenuti glavu za stoosamdeset stupnjeva vidjela bih u mokroj tabli odraz svojih leđa. Vidjela bih glave koje moram zainteresirati za poeziju, lica u čijim očima moram pročitati radoznalost i želju. Iako već odavno pjesmu znam napamet, uzeh udžbenik, i virkajući u tekst, izrecitovah je prikladno trenutku.
https://www.youtube.com/watch?v=AUY97dObWD0
Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
Tačno se sjećam trenutka kada sam postala centar rotacije učionici. Početna tačka je bila kod lijeve sljepoočnice i okrenula se tri kruga prije nego mi se enterijer vrati na start.
Tačno se sjećam trenutka kad sam shvatila i zašto, srećom, nisam pala na ispitu prije toliko godina, i zašto je moj vrli profesor, nažalost, bio oduševljen izborom pjesme. Sve sam saznala u jednom momentu kada se mozaik sklopio.
Pa to je to!!! Spustila sam knjigu, oslonila se krstima o katedru i podijelila sa učenicima šok samospoznaje.
“Impresionizam je umjetnički pravac u kojem umjetnik, u ovom slučaju pjesnik, riječima dočarava utisak, impresiju o nečemu. Njega ne interesuje kakvo je to zaista, kakvo je to u suštini, niti ima vremena i želje da to detaljiše. Umjetnika interesuje ovaj trenutak i njegova vrijednost. Zbog kose se lirskom subjektu činilo da je ona živa i u isto vrijeme je svjestan da je to samo utjeha.
Moja najbolja prijateljica je preselila na bolji svijet prije par godina. Bila sam tužna, i još uvijek sam tužna jer mi nedostaje. Ne dozvoljavam sebi da pomišljam kako bi svijet izgledao da je ona još s nama.
Često mi se dešava da na ulici vidim žene koje me podsjete na nju. Obavezno imaju puštenu, isfeniranu kosu, identične boje kakvu je i ona imala. Paralelno mi se javljaju misli “To je ona!” i “Nemoguće, ludo jedna”. Nježno se opomenem jer se i samosažaljevam.
Nevjerovatno kako se dvije suprotne misli mogu javiti u isto vrijeme. Lažem, par hiljadinki prije stvori se nada. Kao silnica. Nada toliko kratka da je teško i detektovati. Nada toliko jaka da uznemiri i pretke i potomke. Nada kompresovana u djelić vremena tako mali da se poklapa sa narednim trenutkom.
“ … Zapanjen sam stao
…
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.”
Nevjerovatno kako posmislim da je ona samo zbog kose, nikada zbog odjeće, hoda ili ukupne pojave. Uvijek je to kosa.
Dragi moji, nadam se da ne razumijete o čemu govorim. Kada budete proživjeli ovu pjesmu ili ovo što vam pokušavam dočarati imat ćete i ozbiljno životno iskustvo.”
…
Ponekad pomislim da postoji paralelni svijet u kojem, na istom ovom prostoru, žive oni koji nisu više s nama. Kao da se iz tog paralelnog svijeta probiju ponekad u ovaj naš da nas vide, ali ako mi njih vidimo preobražavaju se u neke druge, veoma slične, opise. Intenzitet dojma bude toliko jak da traži objašnjenje i daje ideju za scenarij niskobudžetnog naučno-fantastičnog filma.
Ja sam pjesmu razumjela tek kad sam proživjela. Tek kad sam razumjela pjesmu, razumjela sam i profesore koji su bili sretni što sam štreber koji ne zna o čemu priča. Tek kada sam u prolazu viđala žene koje nisu ona, shvatila sam tugu moga dragog profesora povijesti jezika.
Godine su trebale da se poezija i iskustvo spoje u spoznaju.
Ekspresija impresionizma, eksplozija utiska!
(“IMPRESIONIZAM
Riječ impresionizam potiče od latinske riječi impression – utisak, dojam. To je pravac koji nastoji prikazati svijet ne onakav kakav jest, nego kako se odražava u pjesnikovoj duši. Bitno je opisati dojam koji je pisac osjetio pri dodiru sa prirodom i ljudima.
Javio se prvo u Francuskoj, u slikarstvu (Klod Mone “Rađanje sunca” …)
Odlike:
– najčešći su motivi prirode, bogatstvo boja, zvukova i mirisa,
– bitni su utisci i emotivna stanja,
– naglašena harmonija,
– stihovi ritmični i skladni.”
“Čitanka za 3. razred tehničkih i srednjih stručnih škola”
Amira Džibrić, Milosav Mikić, Zejćir Hasić
“EKSPRESIONIZAM
Ekspresionizam (franc. expression – izražaj, izraz unutrašnjeg preživljavanja) je pravac suprotan impresionizmu. Ne osvrće se na prirodu i izvanjske dojmove nego apstraktno prikazuje unutarnje doživljavanje, koje je često strastveno, mistično i religiozno. Neobičnim umjetničkim izrazom nastoji prikazati ekstazu (ushićenje) i viziju.
Predmet njihovog interesovanja su: bučni gradovi, sirotinjska predgrađa, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i sl.
Ekspresionizam se prvo javio u Francuskoj, a najsnažnije se očitovao u Njemačkoj. U književnosti je kratko trajao.
Odlike:
– ljubav prema čovjeku, čovječanstvu i njegovoj slobodi,
– snažna i patetična riječ,
– sklonost ka fantastičnim likovima, slikama i sadržajima.”
“Čitanka za 3. razred tehničkih i srednjih stručnih škola”
Amira Džibrić, Milosav Mikić, Zejćir Hasić)
