„Budi učitelj kakvog biste poželjeli svom djetetu“
„Budi roditelj koji će školovati zdravo i sretno dijete“
„Budi učenik koji će biti sretan i veseo i kada odlazi u školu i kada se vraća kući“
Slojevitost strukture i pristup iz rasličitih perspektiva je često način da dođem do što realnije slike. Gađam iz različitih položaja i slažem mozaik koji bi trebao biti jasan kao ogledalo. Prelamaju se slike djetinjstva mog sina, mojih učenika ali i moje. Prvi dan šk. g. je vatromet uzbuđenja i sehara utisaka, koje, ako su pogrešni, cijeli život moramo korigovati.
Ne sjećam se početka svog školovanja. Ne sjećam se bukvalno dolaska pred školu. Postoje slike kako stojim u nekom redu, ali nisam sigurna da je to bio prvi dan. Ne sjećam se ko je bio sa mnom.
Ne sjećam se čak ni da li je bilo lijepo vrijeme, niti emocije. Ali se sjećam prvog dana u učionici. Sjedila sam u prezadnjoj klupi srednjeg reda i bukvalno sam se okrenula drugarima u zadnjoj klupi i razgovarala s njima. Tada me je učiteljica prvi put opomenula zbog priče, a potom je to postala rutina.
Mnogo godina kasnije i moj sin je proživio prvi dan u školi. Nismo nas troje bili sami, došle su i obje nene. Anđelak u novoj odjeći, u tonovima njegovih očiju, za ruku je držao drugarica iz komšiluka i obdaništa. Jedno drugom su čuvali i strah i ustreptalost. Njih dvoje na startu duge staze obrazovanja.
Mjesecima smo pričali kako je škola nešto najbolje što će mu se desiti u životu, kako tamo ima mnogo drugara, kako će biti i zadaće i petica i jedinica i onih ocjena između. Pričali smo s ushićenjem kao da je sami Džennet. Radovali smo se i ubijedili i njega da se treba radovati.
Nakon upisa u školu i prve ogromne petice dobijene u instituciji, sljedeća etapa je bilo ljetovanje, a poslije ljetovanja počinje školska godina. Problem je bio što smo se sa ljetovanja vratili krajem jula, a on je onda svaku drugu noć pitao „Je l’ sutra idem u školu?“. Bilo mu je lijepo prvi dan. Požali se ponekad, jer je čuo od druge djece da negoduju, a ustvari se raduje.
Nekoliko godina prije nego što će se i roditi, jedna vrlo interesantna mama, inače novinarka po vokaciji, kada je njen sin prišao da nas pozdravi, vrlo kulturno i s pismenim manirima, na moje pohvale njegovog vaspitanja, rekla kako je zaista dobar, dobar i u školi, doduše važno joj je samo da mu na početku izgradi radne navike, a ocjene će valjda biti dobre. To me se jako dojmilo, zapamtila sam i primjenjujem. Mislim da je to suština uspjeha u školi – izgraditi kod djeteta radne navike i osjećaj odgovornosti.
Na koliko god etapa da se podijeli školovanje prvi dan u novoj školskoj godini je poseban. Sjećam se da me otac vodio u knjižaru i kupovao mi knjige, sveske i pribor na čekove. U to vrijeme se kupovalo samo u knjižarama, a na čekove valjda jer je bilo skupo.
Sjećam se da sam jednom spomenula da bih kao i moji drugari kupila polovne knjige, odgovor je bio „Ti si odlična i ti moraš imati nove knjige, kakve polovne?!“ nikad više nisam spomenula jer sam osjetila u njegovom glasu kao da sam ga uvrijedila.
Sjećam se i da je znao kupiti bijeli papir i sve knjige pedantno umotati i savršenim tehničkim slovima napisati podatke. Sjećam se kako je to radio, uživao i proživljavao kroz to svoje snove. Zbog njegovog truda, uvažavanja i poštovanja obrazovanja nisam imala izbora nego da mu se revanširam odličnim ocjenama, mada na tome nikad nije insistirao. Mamine obaveze vezane za školu su bile da, kada joj smjene dozvoljavaju, ode ne roditeljski sastanak.
Danas, ja se interesujem za sve, idem na roditeljske sastanke i držim sve konce u rukama. I muž, naravno. Mada on ne ide na roditeljske sastanke, neće jer ni njegov otac nije išao njemu, pretpostavljam. Smatra da roditeljski sastanci spadaju u „mameće“ djelatnosti.
Priprema za novu šk. g. sam pretvorila u pravi terapijski shopping. Nije važno šta se kupuje treba uživati u primopredaji. Knjige mogu kupiti i sama, ali kada su upitanju sveske, e one moraju biti sa poznatim youtuberima ili motivima iz aktuelnih PS igrica. U ruksak se zarobi ili neki lik koji puno priča ili neka animirana prikaza, sve u zavisnosti šta je te godine in.
Ja sam u jednom periodu kupovala sveske A5 s debelim koricama i na njih lijepila detalje iskružene iz novina „Bravo“ koje su maksuz za to i kupljne jer su bile na njemačkom. Kada se potpuno prekrije originalna korica onda se selotepom plastificira. Kako su to bile dobre sveske. Po aranžmanu se zna koja je za koji predmet.
Moj sin na leđima nosi ruksak s Marvelovim junacima, a ja sam počela školovanje s kožnom torbom sa preklopom, dva džepa i Pčelicom Majom na njima. Na prelazu iz razredne u predmetnu nastavu, drugarica iz komšiluka s kojom sam se družila imala je maslinastozelenu vojnu torbicu pa sam i ja željela takvu. Značila je bunt, punk, odrastanje, u suštini pubertetske budalaštinje a suština je bila da se povremeno vuče po podu školskog hodnika kao nešto totalno smarajuće. Zamalo da skliznem u grotlo nipodaštavanja obrazovanja i svega što se veže za to. Obišle smo sve apoteke da kupimo takvu torbicu jer je ličila na one za prvu pomoć. Sva sreća nismo našle pa mi je otac, naravno na čekove uz ostale potrebštine iz knjižare, kupio izuzetno lijepu crveno-plavu na jedno rame, što je značilo da je torba za starije. Nosila sam je do kraja osnovnog obrazovanja i bila je na kraju sva ukrašena autogramima ekipe iz VIII D. U srednju školu smo sve krenule sa Sebastian torbama, al’ sve. Doduše i ne znam da su druge postojale. Tada se zarati, sve nestade i svašta dođe.
Shvatanje prvog dana školske godine je odraz pristupa obrazovanju. Zašto nam je prvi dan u školi važan manifestuje odnos prema edukaciji.
Prije nekoliko godina, prvi čas, čoz i u učionici dvadesetak teenagera i ja. Tada mi je po prvi put privukao pažnju jedan detalj. Ne znam kako, da li sam se sagnula da nešto dohvatim s poda ili šta već, vidjela sam punu učionicu novih, čistih bijelih đonova. Parovi novih patika blještali su na parketu. Znači, isključivo patike. Koliko su koštale uopće nije važno, bitno je bilo da su nove. Nisam to nikad prije primjetila ili je moda bila drugačija pa se nije uočavalo. Bilo je godina kada su djevojke dolazile u salonkama sa platformom i štiklom od dvanaest centimetara u školu pa su sve impresije ostajale među nama u četiri zida učionice.
Na stolovima bijeli upisni listovi, a pod stolovima bijeli đonovi. U istom trenutku sam znala s kakvim razredom imam posla i s kakvim roditeljima. To su ljudi koji su djecu pripremili za školu. Kupili su im sve što je potrebno jer je obrazovanje bitno i sve mu se mora podrediti, osim zdravlja, naravno.
Obrazovanje je egzistencija i što se duže obrazuješ više ćeš imati. To su bila djeca iz porodica koje neobezvrjeđuju školu, oni znaju da što više informacija sakupe lakši će im biti život. Pošteni i vrijedni ljudi kako se poslije i ispostavilo.
Proživljavajmo i pamtimo iskustva, ona su uspomene. Bojimo događaje emocijama da se imamo čega sjećati. Onog trenutka kada nestanu sjećanja, nestajemo i mi. To dođe puno brže nego što možemo zamisliti.
I da ne zaboravim:
skraćenica za sintagmu školska godina je šk. g. , inače skraćenica za godinu je god. ili g. Po ugledu na to možemo zapamtiti i da se može pisati o. g. za sintagmu ove godine.
