“Imali smo i mi, sine, ‘Dubiozu’, a zvala se ‘Zabranjeno pušenje’ …”
Malo mjesto, mali stan i roditelji koji se pouzdaju da će savjeti doprijeti do omladinke, jer tad još nismo bile ‘tinejdžerke’. Savjeti, poslušno društvo i beskrajni iskreni imperativ da se roditelji ne smiju razočarati, formiraju cijelu jednu generaciju budućih mama stasalih na Zabranjenom pušenju, koje sad uživaju u Dubiozi.
Tišina, u impresiji brige, skromnosti i strahopoštovanja, kada sa kasetofona čuju “I stara kaže Dragane šuti / Skrati jezik, mogu te čuti” , a zatim pitanje –“Šta ti to slušaš?”, bila je u njihovom habitusu, jer su znali da bi trebalo drugačije, ali ne i kako.
Vjerujem da su kroz svoju šutnju bili oduševljeni revoltom, jer mi i sad kroz sjećanje zuji slična formulacija uz roštilj ili neki familijarni skup – “De ba, čut će te ko!”
Naši roditelji tako, a mi?!
Dubiozin “Prvi maj” počinje repeticionom formulacijom “Ni danas nije počeo svenarodni ustanak” a na ovo škripa savjesti što se ni ovaj 1. maj nije ništa učinilo i utjeha da djeca možda nisu čula, možda nisu razumjela.
Aha, kao što nismo ni mi…
Možda se nešto poduzme idućeg Prvog maja, a do tad nek je nama igara i hljeba. Znamo mi kada su i kako nastale revolucionarne pjesme koje ironično prenaglašavamo, znamo i šta je Pariška komuna, ali kao što rekoše krhko je znanje pred proljetnim hedonizmom.
Nek je nama “u se, na se i poda se”, a sutra kako nam bude, neko će to već riještiti. Nudi se nama širok asortiman sredstava od parola, pjesme do Molotovljeva uratka, ali danas je lijep dan, a pitanje je kako će biti iduće godine. Možda je lakše revolucionirati kad je oblačno ili se ne može prostrijeti deka kraj potoka.
Dan Republike i Prvi maj su po mnogo čemu različiti praznici. Ono što je najupečatljivije su ustvari godišnje doba i vegetacija. Kasna jesen naspram zrelog proljeća gubi svaku bitku.
Međutim, arsenal motiva kojima su opjevani praznici u tekstovima svojevremeno najpopularnijih bendova je isti već preko trideset godina.
Motivi su tipični balkanoidni – interpretatorka novokomponovane muzike na TV (“na televiziji Lepa Brena”) ili kraj vode (“i utihnu pjevaljke”), alkohol (“i stari je popio malo”/ “pijan je i čini mu se / da logorske vare u daljini gore”, “U potoku hladi se par gajbi piva / Iz flaša se nateže rakija šljiva”), policija u obruču (“skrati jezik, mogu te čuti“) ili u kolu (“U kolo se hvata i kordon drotova”) i svenarodni san da se ne kvari taj dan jer može biti puno gore (“Da bi danas bilo bolje / oni su poturali svoja pleća / gazili hladne rijeke / jeli koru s’ drveća”, “Radnička pjesma gromko se ori / Pjesma što slavi neradni dan / Suncobran, meza, potok žubori/ Zašto da kvarimo savršen plan?”), govore nam da se mi potrudimo napraviti “od zla na gore”.
Ekstremniji uslovi zahtijevaju i ekstremnije reakcije. Ali s obzirom da su proporcionalni jedni drugima, svede se sve na isto. Na ništa.
Vidimo da, osim što je riječ o dva različita praznika, riječ je i o dvije generacije proizvoda. Neoologizam “pro” kao da se nalazi i na djelima Dubioze kolektiva i kao da ovaj nadograđeni model daje iste mogućnosti, tjera na isti revolt, ali ponovo među rajom koja bi, ali ili ne zna kako ili ne zna što moraju baš oni.
Moramo priznati da je na stihovima Zabranjenog pušenja Veliki brat iz realnosti zatvoren u reality. Međutim, sad su svi toliko glasni da je važno samo sačekati da se repertoar promijeni pa da karavan nastavi.
Ući u narednu godinu s dva velika “znaka kraj puta” je posljednja opomena koju nam univerzum šalje. Dočekati Novu godinu sa slikovnicom na bini , slikovnicom koja ne može biti jasnija, je znak za sve.
Što bi portali objavili “Nesvakidašnja pojava koja se dugo neće ponoviti: Prvi maj i Dan Republike za Novu godinu!” Ništa ne tumačimo, samo slušajmo i učinimo nešto. Obje generacije.
I dok si ti, sine, doskora pjevušio “Kupi, kupi ‘London’ pakovan k’o bombon”, mama suosjeća u naprednoj verziji uz koju ti odrastaš. Nadam se da će se naći neko pametan i MUDRO odreagovati na SOS-ove koje Dubioza kolektiv u naše ime šalje uz najjače ozvučenje i nezaboravan ritam.
Pjesme Dubioze kolektiva neki smatraju pozivom na promjene, no ostaće samo upozorenje sve dok neko ne krene za njima.
Da li će nam biti zabranjena dubioza ili ćemo imati kolektivno pušenje, na nama je.
(Iz ovog teksta možemo naučiti i:
- nazivi muzičkih grupa se pišu isto kao npr. nazivi književnih djela – prvo slovo je veliko, ostala su mala osim ako se u nazivu nalazi neka riječ koja se inače piše velikim slovom (Van Gogh, npr.). Tako se pišu i nazivi praznika, a ako se praznik piše brojem iza tačke, odn. rednog broja, dolazi malo slovo;
- kada želimo citirati stihove, moramo ih prepisati tačno kako su navedeni u tekstu pjesme, staviti između navodnika. Ukoliko nemamo dovoljno prostora da svaki stih pišemo jedan ispod drugog, kao u originalu, odvajamo ih kosom crtom (/) i znat će se tačno gdje je kraj prvog i početak narednog stiha. Metrika stiha se mora poštovati;
- ukoliko želimo nešto posebno istaknuti navodnicima unutar već navedenog dijela, te riječi odvajamo polunavodnicima (‘).)
